Adis Brković na vratima, Nikša Skokandić, Antonio Bagoje, Mate Borovac, Milan Petrović, Agim Đafa, Leo Krstičević, Mirsad Dilberović, Davor Glavinić, Boris Boban (od 45. minute Dubravko Zrilić) i Jakša Kolić. Mario Bonić na klupi, trener Dubrovnika. Suparnik Zadar. Mjesto Metković. Igralište Iza Vage. Gledatelja 1000. Glavni sudac Anto Ilić iz Trogira, pomoćnici Ante Kulušić iz Šibenika i Andrija Radan iz Splita, delegat Tomislav Copić iz Šibenika. Rezultat 2:0 za Zadar.
Strijelci Mate Šestan iz kaznenog udarca u 22., te Željko Bakarić u 39. minuti. Datum 3. ožujka 1992. godine. Utakmica 1. kola prvog izdanja Prve HNL. Povijesna utakmica za dubrovački, ali i za zadarski nogomet. I jedni, i drugi su imali prvoligaški debi. I jedni i drugi su takoreći bez treninga istrčali na teren, pogotovo Dubrovnik, koji u opkoljenom Dubrovniku nije mogao trenirati, borba za goli život bila im je važnija, nogomet je za njegove nogometaše bio sporedna stvar u tom trenutku.- Samo jedan podatak, tih 110 kilometara, koliko je udaljenost između Dubrovnika i Metkovića, s obzirom na ratno okruženje, ‘prevalili’ smo na način da smo se ukrcali u Gružu na trajekt, iskrcali se na Korčuli nakon četiri sata plovidbe, pa hvatali trajekt do Orebića. Potom cestom do Trpnja gdje smo se ukrcali na trajekt za Ploče, i na kraju opet cestom do Metkovića – prisjetio se odlaska na tu prvu utakmicu Davor Buconić.
Kao novinar je putovao na ‘domaće’ utakmice Dubrovnika. Sačuvao je sve novinske članke koje je pisao za Sportske novosti s tih utakmica s kojih se javljao i za Hrvatski radio.- Nenad Vasić i ja smo putovali skupa. Nenad je bio tehničar. Išli bi dan prije utakmice, vraćali se dan nakon utakmice. Nakon Metkovića je Dubrovnik igrao u Blatu, te smo i od tamo prenosili utakmice, a ja uz to pisao za ‘Sportske’ – dodao je Buconić.
Na prvu povijesnu utakmicu za dubrovački nogomet (i zadarski) iz Splita su stigli Zdravko Reić i Feđa Klarić. Potonji je poslao s utakmice iz Metkovića slike za Slobodnu Dalmaciju, dok je Reić potpisao komentar, a izvještaj i izjave skupa s Bartolom Kalebom.- Bartol Kaleb je bio dobar nogometaš Neretve, poslije je bio financijski direktor Nogometnog kluba Hajduk, a nakon toga jedan od glavnih ljudi Rukometnog kluba Zagreb. On je u to vrijeme, krajem 80-ih i početkom 90-ih izvještavao iz Metkovića sa sportskih terena. Skupa smo radili tu utakmicu.
Pamtim tu sezonu, Dubrovnik je sve utakmice igrao u gostima, i na terenu je uspio izboriti ostanak, a postigao je samo četiri pogotka. Sjećam se kako je prvi pogodak dao Jakša Kolić protiv Istre u 10. kolu, dobili su utakmicu 1:0, igrali su u Blatu, na Korčuli. Dubrovnik je prvi pogodak postigao nakon 892 minute igre. I kad već spominjemo Dubrovnik, imao sam čast biti i na prvoj prvoligaškoj utakmici na Lapadu. Bilo je to tek iduće sezone, 1. studenog 1992. godine. Segesta je bila gost.
Tu utakmicu je dobio Dubrovnik na punom Lapadu s 1:0. I to je povijesna utakmica – istaknuo je Reić. – Bili smo u vojsci kad se odlučilo da počinje prvo prvenstvo Hrvatske. Došla je naredba, igrat će i Dubrovnik. Nećemo odustat od nastupa u Prvoj ligi. Tako smo se skinuli iz vojske, a većina nas igrača je bila u njoj, te smo napustili opkoljeni Dubrovnik. I to je, sjećam se, bio problem. Dva dana smo čekali da izađemo, da dobijemo dozvolu. Na Lapad tad nismo mogli. Tu cijelu sezonu, koja je trajala gotovo četiri mjeseca, odigrali smo van Dubrovnika.
Najviše smo vremena izgubili na putovanja, autobusima i brodovima, te mi se čini kako smo odigrali više utakmica te sezone nego smo imali treninga. I kad nam nakon svega toga netko kaže kako nismo devet kola postigli pogodak, kako nismo u prvih sedam kola osvojili ni boda, ja kažem kako je dobro da smo ikako igrali. Ne može se ta sezona usporediti s niti jednom drugom.
Bila je to sezona u kojoj su svi u klubu, mi igrači, struka te vodstvo kluba, bili jedna velika obitelj, kojoj su mnogi pomagali. Prvo Metkovci. Naime, te prve naše ‘domaće’ utakmice smo igrali na igralištu Neretve, a nakon toga su nam pomogli svi s Korčule, pogotovo Blaćani. Trenirali smo tad i igrali na terenu BŠK Zmaj. Ali, opet, kad se sjetim tih dana, nije bilo lako jer tvoja prava obitelj nije s tobom.
Ona je i dalje u okupiranom gradu, te nije bilo lako posvetit se nogometu – prisjetio se Kolić te prve prvoligaške sezone Dubrovnika. Ukupno je tri sezone Dubrovnik bio prvoligaš, prvu prvoligašku utakmicu odigrao je treći trećeg, lopta je s centra krenula u tri popodne. Prošlo je točno 30 godina!
